BLAŽENA PRODAVAČICA MAGLE

„To je pravedna kazna za neprilično seksualno ponašanje.“
Ovo je izjava blažene Majke Tereze oboljelima od AIDS-a, kojoj bi Katolička crkva uskoro mogla nakalemiti aureolu svetice, nešto kao orden zasluga za punjenje računa u Vatikanskoj banci stotinama milijuna dolara od donacija koje su ljudi diljem svijeta poklanjali uvjereni kako pomažu siromašnima, bolesnima i gladnima.
Majka Tereza rođena je u Skoplju, 27 kolovoza 1910. kao Agnes Gonxha Bojaxhiu. U osamnaestoj godini odlučila se posvetiti Božjoj službi, a dvije godine kasnije – kao štovateljica sv. Tereze Avilske – uzima ime Majka Tereza. Godine 1950. osniva Sestre misionarske ljubavi, katoličku družbu kojoj je bila na čelu sve do svoje smrti 5. rujna 1997. u Callcutti, danas Kolkata, gdje je i pokopana.
U svojoj misionarskoj misiji posebnu je pozornost usmjerila na skupljanje love Katoličkoj crkvi, kojoj ionako nikada nije dovoljno materijalnih dobara, dok su oni u čije je ime novac pribavljen u većini slučajeva i dalje živjeli u siromaštvu.
Medijsku pažnju koju je dobivala ta, katoličkim fanatizmon i fundamentalizmom zadojena buduća svetica, bila je nevjerojatna. Novinarima je pričala o Potemkinovim selima, tj. bolnicama, školama, pučkim kuhinjama, sirotištima ili centrima za beskućnike koje nitko nije vidio. Za otvaranje i opremanje tih virtualnih humanitarnih ustanova dobila je golemi novac koji je također mnogima ostao nevidljiv. Unatoč milijunima, oni kojima je najviše bila potrebna pomoć umirali su u mukama, bez lijekova, adekvatno obrazovanih liječnika – i što je najgnusnije – prekršteni u katolike. Naime, u Indiji gdje je dotična djelovala, uglavnom žive hinduisti i muslimani, ali im je blažena majka pokrštavanjem priskrbila „primanje specijalne ulaznice za svetog Petra“. Ljude na samrti ispitivala je „da li žele blagoslov po kojemu će im svi grijesi biti oprošteni“, pa se još i hvalila kako nitko od 29.000 koji su ubrzo umrli nije to odbio. Ovako nešto zaista ne treba komentirati!
Velika „humanitarka“ nije im priskrbila lijekove protiv bolova, sterilne medicinske igle, pa niti običan krevet, te su teško bolesni ljudi ležali na prostirkama, ali im je zato velikodušno nabavila ulaznice za susret sa sv. Petrom!!!
O ljudskim, posebice ženskim pravima, dotična nije znala ili nije željela znati ništa. Tijekom pakistansko-indijskog rata puno je žena bilo silovano, a ona – umjesto da im ponudi pomoć – obrušava se na one koje nisu željele roditi djecu začetu na takav brutalan i neljudski način. Jedino što je njoj bilo bitno svodilo se na apel nesretnim ženama da ne rade abortuse uz neprestano ponavljanje kako: „Pobačaj nikada ne može biti opravdan.“ Slično je ponovila 1979. godine prigodom preuzimanja Nobelove nagrade za mir rekavši da je najveća prijetnja miru u svijetu upravo pobačaj, po čemu se može zaključiti kako su liječnici koji se bave ginekologijom gori od nekog novog Hitlera. Nisu prijetnja svjetskom miru oni koji posjeduju nuklearno naoružanje, gomila terorista ili neki nadobudni luđak zadojen idejom o uništenju svijeta, nego ginekolog koji radi abortuse! Osobe iz njene neposredne blizine, te oni koji su znali da se novac dobiven donacijama ne ulaže u ono za što je namijenjen, danas govore kako od svega onoga čime se hvalila da je napravila nema zapravo ništa. Umjesto u izgradnju vrtića, škola i bolnica silne su svote sjedale na račun u Vatikanskoj banci, a ono što je ona trošila uglavnom se ulagalo u obraćanje nekatolika na katolicizam i izgradnju velebnih samostana.
Oboljelim gubavcima umjesto pružanja liječničke pomoći upućivala je poruku: „Najljepši dar je supatništvo u Kristovoj muci.“ Zanimljivo je kako Kristova muka njoj nije bila previše bliska, jer se ona liječila u najskupljim bolnicama, dok su njezini štićenici bili lišeni čak i tableta protiv bolova uz poruku: „Patnja ubogih je lijepa i svijetu pomaže plemeniti primjer bijede i patnje.“
O njenom „humanizmu“ govori i otvoreno pismo liječnika rođenog u Kalkuti, koji danas živi u Londonu, inače autora knjige Mother Theresa The Final Verdict

Misionarkama Milosrđa
54A A J C Bose Road
Calcutta 700017
Indija
Poštovana Gospođo/Gospodine
1. Kao netko tko se mnogo godina interesirao za aktivnosti Misionarki Milosrđa, imam neka pitanja i upite. Koliko centara imate, a koliko od njih su isključivo za redovnice, kao što su, primjerice oni na Malti i Forsi (Švedska). Zašto je dana samo brojka 'negdje između 200 i 600'?
2. Koji je stvaran broj onih koji su 'pokupljeni' (pick-up) u Nirmal Hriday (kuću za siromašne i umiruće u Kalkuti). Majka Tereza je dala broj od 36.000 u svom govoru kod dodjele Nobelove nagrade (prosinca 1979). Međutim ona je upotrijebila istu brojku u Breisgau (Njemačkoj, rujna 1978), i u Sydney-u (Australija, veljača 1973). Kako se ova brojka odnosi na broj dat u Time magazinu u intervjuu u prosincu 1989.
"Mi smo pokupili sa ulica Kalkute 54.000 ljudi, a '23.000-ili tako nešto' je umrlo."
Drugim riječima, 'pokupili' ste 36.000 ljudi tijekom 27 godina, sve do 1979., a u sljedećih desetak godina 'pokupili' ste 18.000 ljudi. Možete li objasniti taj neočekivan skok u brojkama, uzevši da je broj vaših kreveta ostao isti (95), i nije se desila neka velika katastrofa u Kalkuti za vrijeme tih desetak godina.
Moglo bi također biti neistinito upotrebljavati frazu 'pokupili', jer čujem da vi odbijate pružanje usluga prijevoza sa svojim vozilima - umjesto toga, ljude upućujete na službu hitne pomoći grada Kalkute. Ambulantna kola se upotrebljavaju isključivo kao taksi služba za redovnice.
3. Kalkuta je bila opisana odvratnim terminima u većini pisanih materijala i filmovima o Majci Terezi kao 'jedna velika hrpa otpada', 'čir na licu Zemlje'. Je li to urađeno da se preuveliča količina i kvaliteta vašega rada? Zaista, Majka Tereza je često rabila izraz 'male Kalkute' za opisati najružnija mjesta na svijetu. Ne samo da je ovo zlouporaba gostoprimstva, već, kao Albanka, ona bi to morala bolje znati.
Sljedeći citati dolaze iz knjige "Za Ljubav Boga - Majka Tereza iz Kalkute" - knjiga ko-autora Jean Barbier-a za "drugo ja" Majke Tereze, Oca Georg Goree-a. U njoj on kaže, "..u kantama za smeće, ispod sjedala autobusa, bili su živi fetusi, dati psima da ih jedu." Možete li mi dokazati jedan jedini slučaj gdje su fetusi nađeni ispod sjedala autobusa u Kalkuti? -- U svakom slučaju, autobusi su tako natrpani, da jedva i muha može proći. Otac Goree i Jean Barbier također napominju u istoj knjizi, o vašem djelovanju u Londonu, "Šest mjeseci kasnije, novi centar je bio otvoren u peterokatnici u Saint Stephens Green."
Gdje je ta peterokatnica? I, možete li me molim vas prosvijetliti, kao Londonca, gdje je to Saint Stephens Green." U istoj knjizi, rečeno je da u Kalkuti postoji 4000 djece pod vašom skrbi. Gdje?
4. U Vardey Lucindinoj knjizi, "Jednostavna Staza", Majka Tereza ima navodno kuhinju u Shishu Bhavan koja svakodnevno prehranjuje više od 1000 ljudi. Kada? Gdje? Nema spomena o "prehrambenim karticama" koje određen broj ljudi mora imati da zadobije pravo na prehranu. Majka također opisuje predio Shisha Bhavan da uključuje "brojne visoke građevine"; svakako se od nje očekuje da prepozna svoje vlastito mjesto?
5. Sean Patrick Lovett za "Meditacije za Majku Terezu" spominje neki zapis iznad vrata bolnice za gubavce od Majke Tereze u Kalkuti. Gdje ta bolnica? U japanskom filmu: "Majka Tereza i njezin Svijet", spominje se 250.000 gubavaca, dok drugi film, "Jednoga dana u Kalkuti", napravljenog u isto vrijeme, daje broj gubavaca 40.000. U knjizi Audrey Constant, "Na ulicama Kalkute, priča o Majci Terezi", Kalkuta se opisuje kao tako gubavo mjesto, da je posebna crkva bila osigurana samo za gubavce! Gdje je ta crkva? Sve te knjige i filmovi su bili načinjeni pod vašim izravnim nadzorom i blagoslovom. Možda ne znate da je broj gubavaca u Kalkuti trenutno 8.000, premda je bio nešto viši u trenutku snimanja tih filmova i knjiga. Zasigurno vam je poznato da guba nije bitan zdravstveni problem za Kalkutu, premda ne negiram da ga treba riješiti. Jeste li stalno prenaglašavali gubu u Kalkuti da bolje pristaje vašoj Biblijskoj tematici? Možete li mi reći što ste uradili protiv malarije, te svakidašnje nevolje Kalkute (i Indije)?
Knjiga "Jednoga dana u Kalkuti" također daje ove zapanjujuće brojke o vašem radu u Kalkuti: " 63 kuća za umiruće i siromašne, 49 kuća za napuštenu djecu, 103 centara za gubu, škole i centri za pothranjenost." Gdje? Film također spominje 570 učenika u Shishu Bhavan sirotištu. Kao netko koji je rođen, odrastao i proveo većinu svoga života u Kalkuti, nalazim gornju statistiku u najmanju ruku čudnom.
6. U pismu tadašnjem premijeru Morarji Desai, Majka Tereza kaže, "Samo u Kalkuti imamo 102 centra gdje se obitelji poučavaju "suzdržljivosti iz ljubavi". Molim vas recite mi gdje su ti centri?
7. Vaša poslovna evidencija, u obimu u kojem je trenutno dostupna, pokazuje da se velike sume novca prenose u "glavni stožer u Rimu", novci koji su valjda mogli biti upotrijebljeni za rad u Kalkuti, mjestu koje je postalo sinonimom s Majkom Terezom u očima svijeta. U svakom slučaju, netko bi mogao pretpostavljati da je vaš glavni stožer u Kalkuti.
8. Želio bih znati zašto ogromna većina vaših časnih sestara ne govori Bengalski, jezik Kalkute, i vrlo često komuniciraju isključivo na engleskom, jeziku kojim siromašni, za koje se navodno brinete, niti ne govore, niti ne razumiju.
Imam ova i mnoga druga skromna pitanja. Ja ću vam biti zahvalan ako mi omogućite intervju s Majkom Terezom. Intervju će biti strukturiran otprilike 90 minuta. S radošću očekujem vijesti od vas.
S poštovanjem Vaš,
Aroup Chatterjee

Na pismo, naravno, nikada nije dobio odgovor!

Dok je druge uvjeravala kako sve bolesti i patnje liječi molitva Bogu, uskraćivala im lijekove uz ciničnu i sadističku poruku: „Ti patiš, to su Kristovi poljupci“, rečenice iz njenih osobnih pisama daju naslutiti kako buduća „svetica“ baš i nije bila previše uvjerena u ono što je drugima doslovno nametala: „Osjećam da me Bog ne želi, da Bog nije Bog i da on uopće ne postoji.“
Toliko o blaženici Katoličke crkve kojoj je priskrbila svu silu materijalnih dobara i financija, pa je Vatikan zaista ima i zašto kanonizirati i proglasiti svetom Majkom Terezom.
I na kraju treba reći kako je ovo tekst o samo jednoj osobi, a ne o tisućama misionara, volontera, svećenika i redovnika diljem svijeta koji samozatajno pomažu potrebitima i kojima – za razliku od buduće svetice – nitko neće podići spomenik u središtu grada Zagreba visok skoro tri i pol metra ili po njima nazvati ulicu, koju je u zagrebačkom naselju Vrapče spomenuta Majka dobila prije nekoliko godina.

POSLJEDNJA VEČERA

Što se događa pri Posljednjoj večeri???
Matej 26, 26-29: I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: „Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!“ I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: „Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha. A kažem vam: ne neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.“
Razmišljala sam na što me podsjeća ovaj prikaz i došla sam do zaključka. Prema mojem mišljenju, najobičnija večera u krugu prijatelja, no ne baš i svakodnevna, jer je prožeta gnjusnim izjavama... Zamislite, kada običan čovjek predosjeća da mu dolazi kraj, te pozove svoje najbliže da ih na kraju „počasti“ ružnim riječima i počne uspoređivati hranu sa njim samim, fuj!, Zar nije to sve ogavno! Što nije uzeo mast, ulje ili nešto još ljigavije da sebe usporedi sa takvom hranom, a ne kruh, te da se usput može i malo opiti da mu ne bi usfalilo na drugom svijetu. Zanimljivo, koliko si sam pridaje pažnju i stvara veličinu svoje ličnosti! No bit svega je u Večeri. Što ona predstavlja? Koga? Početak ili kraj, Raj ili Pakao? Ili je to samo najobičnija večera sa prijateljima. No toliko buke i galame oko ničega. Zamislite, Posljednja večera???
Što se uistinu događa na Posljednjoj večeri i po čemu je toliko bitna? Pa nikakvo čudo. Već godinama razne zajednice sa različitim tradicijama imaju svoje tumačenje. Što bi bilo posebno ili što bi se neobično moglo dogoditi na jednoj večeri? Ljudi obično sjede zajedno za stolom ili stoje. Večeraju, pričaju i piju. Ma gle čuda! Zar je netko toliko specifičnog i upečatljivog ponašanja? Ili je toliko nezanimljivo da je pomalo svima dosadno, te se polako spremaju na počinak? Ili je netko pomalo i dosadan svojim pričama?
Svatko od prisutnih dobiva komadić kruha, gutljaj vina ili štogod drugo, a završava sa blagoslovom. I to je to, ništa drugo! Dovoljno opisuje što je viđeno. No ipak postavlja se pitanje koji je smisao te večere? Da li ona nešto simbolizira? Ali, kršćanske crkve pripisuju veliko značenje Posljednjoj večeri. Očito ih imponira razlijeganje po stolovima, ili opijanje ili još ponešto ružno i neprimjereno, raskalašeno ponašanje pripitih ili pijanih ljudi?
Da li im Isus svojom izjavom želi nametnuti grižnju savjesti ili samog sebe jedino prikazati kao čovjeka koji je dostojan poštovanja za sva vremena?
No odgovor nije u potpunosti jasan.
Slavlje Posljednje večere u kršćanskim crkvama različito se naziva. Rimokatolička crkva je naziva misa, sveta pričest ili euharistija. Neovisno o tome što svaka od njih ima drugačiji naziv, suglasne su da Posljednja večera ili kako god se ona zvala označava jedno te isto slavlje, koje se može očitovati u zapisu apostola Pavla u 1. Korićanima 11, 23 – 26, koji kaže:
„Doista ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: „Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen“. Tako i čašu po večeri govoreći: „Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.“ Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujte dok on ne dođe.“ Zanimljivo, obraća im se Isus sa posljednjom željom prije nego će odletjeti u nebo, neka se svaki put pri jelu prisjete njega, neka okušaju njegovo tijelo, neka ga zaliju čašom njegove krvi i neka čekaju da im se svaki put ukaže kada objeduju. I neka tu tradiciju obilježavaju stoljećima! Bilo bi smiješno da nije tužno. Iskreno rečeno mene osobno podsjeća na horor!
Sve kršćanske crkve načelno se slažu da Posljednja večera ima veliko značenje za jedinstvo, životnost te obnovu crkvi, zajedništvo vjernika s Kristom, obnavljanje članova Crkve u Duhu Svetome itd.
Iako su različita nazivlja za slavlje Posljednje večere, skoro sve Crkve zaluđeno su jedinstvene u utemeljenju i načelu značenja Posljednje večere. Tumače je kao izvor i vrhunac života Crkve. Čak je nazivaju snagom obnove…Da li je to jedna od silnih tumačenja same Crkve, da bi se ponovo zaluđenom vjerniku dalo povoda za bezglavim tumaranjem i slijeđenjem crkvenih sakramenata? Dolazim do nejasnih zaključaka i pitam se po tko zna koji put što je toliko bitno za Posljednju večeru. To što je navodno prisutan uskrsli Isus? No Isus je prisutan i u naviještanju Crkve, prisutan je među dvojicom ili trojicom okupljenih u njegovo ime i prisutan je među braćom i sestrama… I opet ne znam odgovor i tako možemo ići u nedogled pitajući se što je toliko posebno, važno, zanimljivo, upečatljivo, a dogodilo se na Posljednjoj večeri?
Na Posljednjoj večeri prisutan je uzvišeni i uskrsli Krist!
Inače, tradicija obilježavanja Posljednje večere temelji se suprotno od raskoši i veselja, na suhoparnosti, škrtosti, opsjednutošću smrti i velikim jadikovkama, tj. žalovanjem za uskrslog Isusa.
Da li se Posljednja večera temelji na samom uskrsnuću Isusa Krista? Istinito? Da, a što ćemo sa stoljetnim problem oko samog uskrsnuća? Da li je ono istinito ili je shvaćeno kao najobičnije fizičko oživljavanje? Više bi se opredijelila za činjenicu da je sam čin uskrsnuća još jedna od mnogih lažnih insinuacija, koja je stoljećima prihvaćena od strane velikih vjernika a kod ostalih mislećih ljudi, jednostavno nije mogla biti prihvaćena iz razloga što uskrsnuće nije nikako moglo biti moguće!!! Tumačenje je vidljivo i iz same izjave Pavla: „Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.“
O prepoznatljivosti samog Nebeskog sina Isusa, nevjerojatno je koliko njegovi apostoli nisu mogli vjerovati da je to on, likom i riječju, jer očito se toliko promijenio za nekih tri dana, da im je jedino prepoznatljiv bio glas. Jadni i izbezumljeni! Očito su bili pod jakim sedativima, pa u tom trenutku ne bi prepoznali ni vlastita oca, a kamoli Isusa osobno! Čak i oni njemu najbliži nisu mogli vjerovati već su sumnjali u uskrsnuće. Jedan dio njih popadalo je po podu od prejake doze opijata, smijući se i lebdeći u svojoj opuštajućoj relaksaciji, ne brinući tko ili što stoji pred njima. (Matej 28, 17; Luka 24, 36). A među najzanimljivijim je Ivanovo (Ivan 20, 19-20 i 26), gdje Isus dolazi pred apostole , zamislite, kroz zatvorena vrata! Strašno, koliko je Isus bio nevjerojatan čovjek, s tom svojom magijom, mogao je prošetati kroz bilo čija vrata, nevidljiv i neokrznut… Strašno! Blago njemu!
Svjedočanstva o uskrsnuću uvijek ponovno ostavljaju otvoreno pitanje , da li je viđenje uskrsloga Isusa bio samo plod mašte pojedinaca ili je to bila kolektivna iluzija?
Biblijska svjedočanstva tumače prisutnost Isusa Krista u dva izdanja, kao što je uskrsli i prisutni čovjek na više mjesta, mogućnošću njegove prisutnosti kao Duh Sveti. A što uopće znači Duh Sveti - iluzija ili izdanje Isusa u drugom obliku?
Nisam mišljenja da je uskrsnuće stvarnost, već trenutačna promjena uvjerenja psihotičnog oblika i mašte. Tko je u drugačijem uvjerenju, neka je…
Postoje razna tumačenja zašto je toliko važna Posljednja večera, pa neka svatko prihvati ono koje je njemu najbliže: Prvo - Okupljena zajednica slavi simbolički objed. To bi bilo otrcano!; Drugo - Posljednja večera obilježena je one noći kad Isus Krist biva predan, izručen svjetovnim vlastima ili blagorečeno izdan. Izdan od koga i da li je stvarno izdan?
Treće - Posljednja večera ne može se razumjeti bez simboličkog čina objednog slavlja, u kojemu se Bog zahvalno proslavlja i u kojoj ljudi prihvaćaju jedni druge. Kao i obično dobro bi došla mala feštica, da se opuste i bolje „upoznaju!“
Četvrto - U Posljednjoj večeri prisutan je uskrsli i uzvišeni Krist! S njime je prisutno pomirenje ljudi s Bogom i uspostavljeno pomirenje ljudi među sobom. Svi su dobro i veselo!
Peto - U središtu slavlja Večere Gospodnje nalaze se bezdana situacija krivnje i patnje te njezino oslobađajuće i radosno prevladavanje. Naviještanjem Kristove smrti Večera Gospodnja predočava moć grijeha. Ona naviješta Kristovu žrtvu u predavanju moćima ovoga svijeta. Ona predočava Kristovo žrtvovanje od strane ljudi. Ona slavi oslobađanje ljudi od grijeha kao krivnje i kao moći koja ih porobljava. Kada su sve pojeli i popili, bio bi red da se ljudski tj. Nebeski rastanu! Bog je odlučio žrtvovati sina jedinca za dobrobit cijelog svijeta. Neka svi žive u miru i spokoju bez grijeha. Amen!