UPITNO POSTOJANJE ISUSA

Ortodoksna ideja tvrdi da je Isus jedini Sin Božji - Bog sam u ljudskom obličju - i da je stvoritelj nebrojenih milijuna bliještećih sunaca i svjetova koji se prostiru beskrajem univerzuma; da su sile prirode bile sluge njegovoj volji i da su se mijenjale na njegovu komandu - takva je bila ideja koju je odavno napustio svaki neovisni mislilac u svijetu - svaki mislilac koji se uzda u razum i iskustvo radije nego u puku vjeru - svaki čovjek znanosti koji integritet prirode stavlja iznad izazova drevnih religijskih bajki. Nije samo napuštena Isusova božanstvenost, nego nema povijesno relevantnih dokaza da je ta osoba postojala. Brojna literatura koja se time bavi, značajna po ozbiljnosti i dubini, i temeljita u svom istraživanju, raste u svim zemljama i širi uvjerenje da je Isus Krist sve teže dokaziv kao realan. Ovo pitanje je od iznimna značaja; kako za slobodne mislioce, tako i za kršćane. Kršćanstvo je bilo i još jest, snažno nazočan svjetski čimbenik. Stoljećima je apsorbiralo najbolje energije čovječanstva, kako za dobro tako i za zlo. Zaustavljalo je napredovanje civilizacije, kao što je i napravilo mučenike od najplemenitijih umova, a i danas je često neprijatelj znanosti, slobode, društvenog i ostalog razvitka, kao i istinskog ljudskog bratstva. Napredne sile čovječanstva su u stalnom konfliktu s tim bliskoistočnim abrahamskim praznovjerjem, i taj će se sukob nastaviti dok god istina i sloboda ne prevladaju. Pitanje: "Koje povijesne dokaze imamo za Isusa Krista Nazarećanina?" zalazi u sam korijen konflikta između razuma i religije; i o njegovom odgovoru ovisi, u određenom stupnju, odluka o tome, trebaju li religije ili humanost vladati svijetom. Je li biblijski Isus postojao ili nije, nema ama baš ništa s onime što nam Crkve govore, ili u što vjerujemo - radi se u potpunosti o pitanju dokaza. To je pitanje za znanost. Pitanje je - što kaže povijest? I to pitanje treba biti riješeno na sudištu povijesnog kriticizma. Ako će svijet nastaviti držati Isusa stvarnim likom, mora postojati dovoljno dokaza da se to vjerovanje opravda. Ako se dokazi za njegovo postojanje ne mogu naći, ako povijest presudi da njegovo ime nije napisano na njezinom pravorijeku, ako se nađe da je ta priča stvorena umjetno, poput priča o izmišljenim herojima, Isus Krist će morati zauzeti mjesto među ostalim mnoštvom polubogova čiji izmaštani životi i junačka djela čine ono što nazivamo svjetskim mitovima.

Na osnovu golema dojma koji je Isus Krist ostavio na svoje suvremenike, od neponovljivih čudesa do surove, nepravedne smrti do kasnijeg uskrsnuća, očekivali bismo masu materijala zapanjenih pisaca. U njegovu smrt upletene su sve značajnije osobe toga doba, od vrhovnog Sinedrija koji ga je mrzio, a u kojemu je Isus imao svog poklonika, do Heroda i Poncija Pilata, Ivana Krstitelja i mase naroda koju je liječio, propovijedao, prijetio, nahranio, zapanjio čudesima, neviđenim do tada! Oživio je troje mrtvih ljudi, a njegovi učenici su se potrudili da se taj glas proširi cijelim carstvom, opet sa čudesima Petra i Pavla i njihovim vezama s poznatim rabinom Gamalielom. Zar je moguće da baš nitko iz toga vremena nije napisao ama baš ništa o svom izravnom doživljaju sa svim tim ljudima?
Kao da čudesa o kojima pišu evanđelja nije dosta, Ivan dodaje na kraju svoga pisanja: "A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale." Dakle otpada apologetsko izvlačenje da s povjesničari nisu htjeli baviti "neuglednim i nezapaženim propovjednikom".
"Dokazi" za povijesnost Isusa, koje teolozi stalno ponavljaju, odnose se na mnogo kasnije postojanje kršćanstva kao židovske sekte, i ne tiču se povijesnog postojanja čovjeka Isusa ili njegovih najbližih suradnika. To što su postojali kršćani, nikako nije dokaz da je postojao i njihov slavni Bogočovjek. Postojali su i vjerovatelji u Zeusa, pa mu to ne daje nikakvu povijesnost. Pogubno po utemeljenje kršćanske religije u povijesti, par rečenica koje se stalno ponavljaju zapisano je desetljećima i stoljećima nakon navodne Isusove smrti, i radi se o namjernim krivotvorinama kršćanskih prepisivača. "Svjedoci" koje spominju teolozi, redom su rođeni poslije navodne Isusove smrti. Zar o toj najznačajnijoj osobi i najvažnijim događajima u povijesti čovječanstva presudnim za vječnu budućnost i spasenje čovjeka, Bogu samome, znamo samo preko rekla – kazala? Zar je moguće da je priča o Isusu nastala na osnovu alegorija i prepričavanja, a ako je postojao čovjek od kojega je sve poteklo, bio je tako beznačajan da o njemu ne znamo ništa pouzdano, pa se niti ne može držati povijesnom osobom?

ZNANOST I BIBLIJA