POSLJEDNJA VEČERA

Što se događa pri Posljednjoj večeri???
Matej 26, 26-29: I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: „Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!“ I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: „Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha. A kažem vam: ne neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.“
Razmišljala sam na što me podsjeća ovaj prikaz i došla sam do zaključka. Prema mojem mišljenju, najobičnija večera u krugu prijatelja, no ne baš i svakodnevna, jer je prožeta gnjusnim izjavama... Zamislite, kada običan čovjek predosjeća da mu dolazi kraj, te pozove svoje najbliže da ih na kraju „počasti“ ružnim riječima i počne uspoređivati hranu sa njim samim, fuj!, Zar nije to sve ogavno! Što nije uzeo mast, ulje ili nešto još ljigavije da sebe usporedi sa takvom hranom, a ne kruh, te da se usput može i malo opiti da mu ne bi usfalilo na drugom svijetu. Zanimljivo, koliko si sam pridaje pažnju i stvara veličinu svoje ličnosti! No bit svega je u Večeri. Što ona predstavlja? Koga? Početak ili kraj, Raj ili Pakao? Ili je to samo najobičnija večera sa prijateljima. No toliko buke i galame oko ničega. Zamislite, Posljednja večera???
Što se uistinu događa na Posljednjoj večeri i po čemu je toliko bitna? Pa nikakvo čudo. Već godinama razne zajednice sa različitim tradicijama imaju svoje tumačenje. Što bi bilo posebno ili što bi se neobično moglo dogoditi na jednoj večeri? Ljudi obično sjede zajedno za stolom ili stoje. Večeraju, pričaju i piju. Ma gle čuda! Zar je netko toliko specifičnog i upečatljivog ponašanja? Ili je toliko nezanimljivo da je pomalo svima dosadno, te se polako spremaju na počinak? Ili je netko pomalo i dosadan svojim pričama?
Svatko od prisutnih dobiva komadić kruha, gutljaj vina ili štogod drugo, a završava sa blagoslovom. I to je to, ništa drugo! Dovoljno opisuje što je viđeno. No ipak postavlja se pitanje koji je smisao te večere? Da li ona nešto simbolizira? Ali, kršćanske crkve pripisuju veliko značenje Posljednjoj večeri. Očito ih imponira razlijeganje po stolovima, ili opijanje ili još ponešto ružno i neprimjereno, raskalašeno ponašanje pripitih ili pijanih ljudi?
Da li im Isus svojom izjavom želi nametnuti grižnju savjesti ili samog sebe jedino prikazati kao čovjeka koji je dostojan poštovanja za sva vremena?
No odgovor nije u potpunosti jasan.
Slavlje Posljednje večere u kršćanskim crkvama različito se naziva. Rimokatolička crkva je naziva misa, sveta pričest ili euharistija. Neovisno o tome što svaka od njih ima drugačiji naziv, suglasne su da Posljednja večera ili kako god se ona zvala označava jedno te isto slavlje, koje se može očitovati u zapisu apostola Pavla u 1. Korićanima 11, 23 – 26, koji kaže:
„Doista ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: „Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen“. Tako i čašu po večeri govoreći: „Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.“ Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujte dok on ne dođe.“ Zanimljivo, obraća im se Isus sa posljednjom željom prije nego će odletjeti u nebo, neka se svaki put pri jelu prisjete njega, neka okušaju njegovo tijelo, neka ga zaliju čašom njegove krvi i neka čekaju da im se svaki put ukaže kada objeduju. I neka tu tradiciju obilježavaju stoljećima! Bilo bi smiješno da nije tužno. Iskreno rečeno mene osobno podsjeća na horor!
Sve kršćanske crkve načelno se slažu da Posljednja večera ima veliko značenje za jedinstvo, životnost te obnovu crkvi, zajedništvo vjernika s Kristom, obnavljanje članova Crkve u Duhu Svetome itd.
Iako su različita nazivlja za slavlje Posljednje večere, skoro sve Crkve zaluđeno su jedinstvene u utemeljenju i načelu značenja Posljednje večere. Tumače je kao izvor i vrhunac života Crkve. Čak je nazivaju snagom obnove…Da li je to jedna od silnih tumačenja same Crkve, da bi se ponovo zaluđenom vjerniku dalo povoda za bezglavim tumaranjem i slijeđenjem crkvenih sakramenata? Dolazim do nejasnih zaključaka i pitam se po tko zna koji put što je toliko bitno za Posljednju večeru. To što je navodno prisutan uskrsli Isus? No Isus je prisutan i u naviještanju Crkve, prisutan je među dvojicom ili trojicom okupljenih u njegovo ime i prisutan je među braćom i sestrama… I opet ne znam odgovor i tako možemo ići u nedogled pitajući se što je toliko posebno, važno, zanimljivo, upečatljivo, a dogodilo se na Posljednjoj večeri?
Na Posljednjoj večeri prisutan je uzvišeni i uskrsli Krist!
Inače, tradicija obilježavanja Posljednje večere temelji se suprotno od raskoši i veselja, na suhoparnosti, škrtosti, opsjednutošću smrti i velikim jadikovkama, tj. žalovanjem za uskrslog Isusa.
Da li se Posljednja večera temelji na samom uskrsnuću Isusa Krista? Istinito? Da, a što ćemo sa stoljetnim problem oko samog uskrsnuća? Da li je ono istinito ili je shvaćeno kao najobičnije fizičko oživljavanje? Više bi se opredijelila za činjenicu da je sam čin uskrsnuća još jedna od mnogih lažnih insinuacija, koja je stoljećima prihvaćena od strane velikih vjernika a kod ostalih mislećih ljudi, jednostavno nije mogla biti prihvaćena iz razloga što uskrsnuće nije nikako moglo biti moguće!!! Tumačenje je vidljivo i iz same izjave Pavla: „Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.“
O prepoznatljivosti samog Nebeskog sina Isusa, nevjerojatno je koliko njegovi apostoli nisu mogli vjerovati da je to on, likom i riječju, jer očito se toliko promijenio za nekih tri dana, da im je jedino prepoznatljiv bio glas. Jadni i izbezumljeni! Očito su bili pod jakim sedativima, pa u tom trenutku ne bi prepoznali ni vlastita oca, a kamoli Isusa osobno! Čak i oni njemu najbliži nisu mogli vjerovati već su sumnjali u uskrsnuće. Jedan dio njih popadalo je po podu od prejake doze opijata, smijući se i lebdeći u svojoj opuštajućoj relaksaciji, ne brinući tko ili što stoji pred njima. (Matej 28, 17; Luka 24, 36). A među najzanimljivijim je Ivanovo (Ivan 20, 19-20 i 26), gdje Isus dolazi pred apostole , zamislite, kroz zatvorena vrata! Strašno, koliko je Isus bio nevjerojatan čovjek, s tom svojom magijom, mogao je prošetati kroz bilo čija vrata, nevidljiv i neokrznut… Strašno! Blago njemu!
Svjedočanstva o uskrsnuću uvijek ponovno ostavljaju otvoreno pitanje , da li je viđenje uskrsloga Isusa bio samo plod mašte pojedinaca ili je to bila kolektivna iluzija?
Biblijska svjedočanstva tumače prisutnost Isusa Krista u dva izdanja, kao što je uskrsli i prisutni čovjek na više mjesta, mogućnošću njegove prisutnosti kao Duh Sveti. A što uopće znači Duh Sveti - iluzija ili izdanje Isusa u drugom obliku?
Nisam mišljenja da je uskrsnuće stvarnost, već trenutačna promjena uvjerenja psihotičnog oblika i mašte. Tko je u drugačijem uvjerenju, neka je…
Postoje razna tumačenja zašto je toliko važna Posljednja večera, pa neka svatko prihvati ono koje je njemu najbliže: Prvo - Okupljena zajednica slavi simbolički objed. To bi bilo otrcano!; Drugo - Posljednja večera obilježena je one noći kad Isus Krist biva predan, izručen svjetovnim vlastima ili blagorečeno izdan. Izdan od koga i da li je stvarno izdan?
Treće - Posljednja večera ne može se razumjeti bez simboličkog čina objednog slavlja, u kojemu se Bog zahvalno proslavlja i u kojoj ljudi prihvaćaju jedni druge. Kao i obično dobro bi došla mala feštica, da se opuste i bolje „upoznaju!“
Četvrto - U Posljednjoj večeri prisutan je uskrsli i uzvišeni Krist! S njime je prisutno pomirenje ljudi s Bogom i uspostavljeno pomirenje ljudi među sobom. Svi su dobro i veselo!
Peto - U središtu slavlja Večere Gospodnje nalaze se bezdana situacija krivnje i patnje te njezino oslobađajuće i radosno prevladavanje. Naviještanjem Kristove smrti Večera Gospodnja predočava moć grijeha. Ona naviješta Kristovu žrtvu u predavanju moćima ovoga svijeta. Ona predočava Kristovo žrtvovanje od strane ljudi. Ona slavi oslobađanje ljudi od grijeha kao krivnje i kao moći koja ih porobljava. Kada su sve pojeli i popili, bio bi red da se ljudski tj. Nebeski rastanu! Bog je odlučio žrtvovati sina jedinca za dobrobit cijelog svijeta. Neka svi žive u miru i spokoju bez grijeha. Amen!

ISUSOVA ČUDA

Razvoj kršćanstva, kroz proučavanje Svetoga pisma, zapise znanstvenika, arheologa ili osoba koje stoljećima pokušavaju protumačiti i približiti istinu, pun je kontradiktornosti te neodgovorenih pitanja. Tko je Isus? Da li su njegova „čuda“ stvarna ili su samo prikaze? Kakva je uloga Esena i svitaka s Mrtvog mora? Osobno ne mogu prihvatiti ništa što nije potkrijepljeno argumentima, ali isto tako nikome ne želim nametati svoje mišljenje, jer svatko od nas ima pravo vjerovati u što želi...

Na području Kumrana (zapadna obala Mrtvog mora) pronađeni su stari rukopisi na kožnim svitcima. U pećinama Kumrana bila je smještena biblioteka sekte Esena, koji su se odvojili od hebrejskog centra, smatrajući ga nedovoljno revnosnim u izvršavanju učenja Tore. Spisi su bili sakriveni u pećinama, vjerojatno u strahu od Rimljana, koji su 70.n.Kr. godine uništili židovski hram u Jeruzalemu. Pronađeni su tako starozavjetni spisi (čitava Knjiga proroka Izaije, te manji ili veći dijelovi ostalih knjiga) i posebna esenska literatura. Identičnost tih starozavjetnih tekstova s do tada poznatim prijepisima pokazala je kako su prepisivači svoj posao obavljali nadasve minuciozno, te je time onima koji su smatrali kako su biblijski tekstovi kroz godine mijenjani, izbijen taj argument iz ruke. Naime, poveznice Isusa s “učiteljem pravde” koji se spominje u tekstovima pale su u vodu s arheološkim istraživanjima koja su dokazala kako nijedan spis (osim prijepisa starozavjetne Knjige proroka Danijela) ne potječe iz Isusova vremena, budući je posljednji nastao na prijelazu iz stare u novu eru. Znanstvenici stoga smatraju kako je “učitelj pravde” potomak svećeničke loze koju su Židovi svrgnuli 153. god.pr.Kr. Tada se je, naime, Jonatan proglasio velikim svećenikom i protjerao zakonitoga velikog svećenika Oniju III, iako na velikosvećeničku službu i čast imaju pravo samo potomci Sadokovi. Esenski “učitelj pravde” je jedan od tih potomaka koji je oko 100. god.pr.Kr. okupio oko sebe zajednicu nezadovoljnika židovskim opsluživanjem Zakona – Esene. Dapače, esenski spisi pokazuju kako su evanđelja duboko ukorijenjena u židovsku sredinu i misaono ozračje Isusova vremena, što su ranije mnogi osporavali povezujući evanđelja više s perzijskim, grčkim i gnostičkim utjecajem (tako su npr. kontrast svjetla i tame iz Ivanova evanđelja povezivali s iranskim dualizmom, no sada znamo da je ta slika prisutna i u pretkršćanskom židovstvu). Očito je pak s druge strane kako Eseni ne bi bili baš zadovoljni s Isusom koji se družio s carinicima i grešnicima, umjesto da ih prezire. Osim toga, razvidno je kako Eseni propagiraju strogo pridržavanje židovskog zakona, zbog čega je Isus i dolazio u najveći konflikt s židovskom elitom. Opis kršćanske zajednice kakav nalazimo u Novom zavjetu nema zajedničkih osobina s esenskom zajednicom, no očito je i kako su Eseni nastali ranije od kršćana (npr. u kumranskoj zbirci su neki tekstovi pisani feničkim pismom, kojim su Židovi pisali do 3. st.pr.Kr., a Eseni sami za sebe kažu da su nastali u vremenu oko 200. god.pr.Kr.). Osnovni pojmovi kršćanske zajednice, kao što su uskrsnuće, otkupljenje, opraštanje grijeha i sl., se kod Esena ne spominju. Kao predmet spekulacije ostaje okolnost da li je Isus ikada dolazio u doticaj s nekim od Esenima, no činjenica da oni nisu imali utjecaja na njegov nauk, osim možda u smislu odbacivanja takvih stavova, je prilično jasna.
Židovi prvoga stoljeća na prvi su pogled imali vjersku slobodu – još su uvijek bile dopuštene važne židovske svetkovine, a na Pashu su se tisuće ljudi i dalje spuštale u hram u Jeruzalemu. Postojali su i Rabini, i Sveto pismo, i vjerski propisi, ali židovski narod je morao hodati po oštrici noža. Svaki pokušaj da se vjerski nazori pretoče u društvenu promjenu ili politički protest, svaka tvrdnja da Rimsko Carstvo ne poštuje pravdu ili pravednost, svaki šapat neslaganja – zatiran je grubom silom.
Takva sredina obilježena napetošću ugnjetavanjem morala je snažno utjecati na Isusov život i smrt. Nad njim se nadvijala sjena Carstva, od okolnosti njegova rođenja, - u staji u gradu Betlehemu, kamo su njegovi roditelji doputovali radi rimskoga popisa pučanstva – do načina njegova smaknuća – na križ su ga na rimski način pribili rimski vojnici. U međuvremenu je njegova služba poučavanja i ozdravljanja bila prožeta aluzijama na ropstvo i ugnjetavanje, carske poreze i novac, zahtjeve okupatorskih snaga. A način na koji su ga primali njegovi sunarodnjaci Židovi bio je pod jakim utjecajem njihovih nada i očekivanja da će spasitelj doći da zbaci Rimljane.
Rimsko je Carstvo zapravo za nekoliko stoljeća nadživjelo Isusovu zemaljsku službu i počelo bitno utjecati – kao progonitelj, a potom kao promicatelj – u preobrazbi Isusova pokreta iz majušnoga židovskoga kulta u vjeru rasprostranjenu širom svijeta.
Iz ovog dijela zapisa vidljivo je, da je Rimsko Carstvo bilo najveći zakon onoga vremena, te da nije bilo moguće suprotstavljati im se na bilo koji način, jer svatko tko bi samo pokušao promijeniti njihove zakone, bio je zaustavljen na najokrutniji način – smrću. Zbog toga ne vidim mogućnost „zamolbe“ tj. isprike kojom bi se bilo tko mogao izvući bez kazne, odugovlačeći njihovo provođenje.
No simbolična snaga čuda u Nainu Isusov je čin učinila izrazito političkim – bio je to očajnički opasan postupak u jednoj okupiranoj zemlji. I najbolja vremena očekivani životni vijek proroka tijekom židovske povijesti bio je kratak. Iako su im neki Židovi očito odobravali, mnogi su ih i prezirali. Naposljetku, prorokova je zadaća i bila žigosati grijeh i nedostatak vjere. Ne iznenađuje stoga da su mnogi proroci u prošlosti bili kamenovani do smrti.
Izvještaj u Lukinu evanđelju bilježi da su Isusa, nakon što je ozdravio udovičina sina, pohodili izaslanici Ivana Krstitelja. Poruka koju je Isus poslao Ivanu glasila je: „Slijepi pogledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje.“
Tko je bio Isus? Čovjek nadnaravnih sposobnosti ili čovjek prorok ili neko čudo? Moguće je da je bio prorok, no ne i jedan jedini koji je imao „nadnaravnu moć“ ozdravljenja bolesnih. Da li je slijepima povratio vid, hromima omogućio da prohodaju, gubavcima skinuo kraste i dao im čistoću, gluhima vratio sluh, mrtve oživio, a sve uz Božju pomoć, molitvama, čistim i bezgriješnim riječima, postupcima ili čarobnim štapićem? Vrlo neobično, nikada kasnije to nikome nije uspjelo.
Pejzaž povijesti kršćana pun je brežuljaka i brda: kaže se da je na gori Tabor Isus pred svojim učenicima – obasjan nebeskim sjajem – doživio preobraženje. Maslinska gora bila je mjesto Isusova ulaska u Jeruzalem kao i mjesto s kojega je prema navodima uzašao na nebo; a Getsemanski vrt bio je mjesto gdje je bio izdan, što je pokrenulo dramatična zbivanja njegovih posljednjih dana na zemlji. Pridodamo li mjesto na kojemu je Isus izgovorio Propovijed na gori i visoku planinu na kojoj je, kako čitamo, Sotona kušao Isusa, ukazuje se jasan obrazac.
„Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati.: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!“ (Matej 5, 1-5)
Što je preobraženje? Isus kaže: Blago siromasima duhom...“ – dakle imat ćete duhovnost Kraljevstva nebeskog, a to što nećete imati ništa drugo i nije toliko važno. „Blago ožalošćenima, oni će se utješiti!“ Nije bitno koliko će to trajati, možete se tješiti godinama..., „Blago krotkima...“ – Neka vas za života vrijeđaju, tuku i gaze... Trpite i ne suprotstavljajte se, jer dobro je osjetiti bol i poniženje...
U Novome zavjetu Isus vodi sa sobom Petra, Jakova i Ivana na „goru visoku“ i pred njima se preobražava. Odjeća mu postaje blistavo bijela – dramatičan nagovještaj nebeskoga svjetla i moćne objave Isusova identiteta. No nakon svojega krštenja, Isus bježi na drugu visoku goru da bi ga kušao đavao i da bi otkrio narav svojega poslovanja. U Jeruzalem ulazi preko Maslinske gore, biva izdan na obroncima Getsemanija, a kaže se u (Lukinu evanđelju i u Djelima apostolskim) da se za svoje uzašće vraća na Maslinsku goru.
Ako ste u bilo što uvjereni, i posjedujete čvrste argumente, zašto bi vam bio potreban svjedok da to i dokažete? Isus je poveo apostole koji će mu biti potrebni , da mogu potvrditi njegovo preobraženje. Zašto? Da bi uvjerio da je uistinu to i doživio? Da daljnji naraštaji spoznaju važnost preobraženja? Što time želi dokazati? Možda ne vjeruje samom sebi ili nije siguran u svoje moći? Krštenje, što se njime dobiva ili dokazuje i da li se postaje neko drugo nadmoćno biće? Očišćen od svih grijeha? Nemoguće, i nije mu potrebno, jer Isus je začet tj. rođen bezgrešno?
„Kaže mu žena: „Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati!“ A Isus joj reče: „Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! Kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu i duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju. (Ivan 4, 19-24).
Neznanje, neukost, zatupljenost „vjernika“ koji ni sami nisu svjesni da dolazi vrijeme uživanja, bezbrižnosti – Raj! Što je ili gdje je Raj? Oaze, prekrasna cvjetna polja, ljubav, mir, suncem obasjani pejzaži samo za odabrane i sljedbenike Isusa i štovatelje Boga. Ostali nevjernici neka se pate i žive u neizvjesnosti, siromaštvu, boli... Gdje je tu pravda i tko nam određuje kako ćemo živjeti i imamo li uopće pravo na život? Ili u što ili u koga ćemo vjerovati ili ne vjerovati?
Hranjenje pet tisuća ljudi oduvijek je bilo jedno od najupečatljivijih biblijskih čuda. Premda možda nije nimalo tako dramatične i korjenite posljedice kao uskrsavanje od mrtvih, taj naizgled praktično dogovor na tjelesne potrebe mnoštva ljudi i opis kako je Isus učinio to čudo čini ga predivnom pričom.
Kako je moguće nahraniti pet tisuća ljudi sa pet kruhova i dvije ribe? Nije li to stvarno čudnovato? Dolazim do spoznaje da čovjek mora posjedovati vrlo veliku moć, da bi to izveo. S tim količinama hrane, jedino bi bilo moguće nahraniti najviše troje ljudi, no pitanje je da li bi i oni ostali gladni. Tko u to vjeruje, neka i dokaže! Više se slažem sa tezom, da je Isus svojim riječima prisutne doveo do vjerskog zanosa i tako potisnuo njihovu potrebu za hranom. A drugi način bi bila dobroćudnost prisutnih, koji su sa sobom ponijeli ponešto hrane, koliko su imali, te je međusobno podijelili.
Židovi, u prvom stoljeću, očekivali su dolazak moćnog vojskovođe, koji će ih spasiti od rimske okupacije. Nisu očekivali čudotvorca, koji će svojim čudima obmanjivati mase, jer od čuda se ne živi. Njegovim postupkom hranjenja, ne može se doći do zaključka da je Isus novi Mojsije, koji je Egipćane oslobodio od rimskih porobljivača, jer taj zadatak bio bi vrlo težak za bilo koga, a ne za običnog čudotvorca kao što je bio Isus.
Neposredno nakon što je nahranio pet tisuća ljudi evanđelja govore da je Isus natjerao učenike da uđu u lađu i upute se kući u Betsaidu, a sam je ostao u osami moliti na gori. Povratak kući učenicima se nije pokazao lakim putovanjem kakva su se bili nadali.
Galilejsko more – podložno iznenadnim promjenama temperature i kratkotrajnim žestokim olujama – iz mirna jezera pretvorilo se u uskovitlano more. Učenici su se našli uhvaćeni usred oluje, nastojeći održati lađu na površini i dokopati se sigurnosti obale.
Evanđelja navode da su učenici bili krajnje zaprepašteni onim što su vidjeli. Takva reakcija nimalo ne iznenađuje. Isusov lik koji mirno hoda po pobješnjelu moru toliko je upečatljiv da je postao općim mjestom religiozne umjetnosti. Isusov hod po moru možda je najčuvenije od svih čuda.
Istina ili praznovjerje? Viđeno ili neviđeno čudo? Čovjek hoda po sredini Galilejskog mora. Sila, snaga ili moć? Koliko je hrabrosti ili moći bilo u Isusu, da je uspio savladati veliku vodenu silu, a njegovi učenici jedva su se izborili za vlastiti život, suočivši se sa podivljalom prirodom.
Kako se glas o Isusovim izvanrednim izlječenjima širio, sve je više i više ljudi nagrnulo kako bi ga slušalo; dovodili su mu svoje najdraže koji su bili bolesni i na samrti. Iako bi se Isus redovito povlačio u osamu i na molitvu, mnogo su ga vremena opsjedali očajnici nastojeći se uhvatiti za svaku njegovu riječ. Kako bilježe evanđelja, upravo se jednoga takvoga dana dogodilo jedno od njegovih najdirljivijih čudesnih iscjeljenja.
Luka opisujući prizor, dodaje kao je Isusa snaga Gospodinova gonila da ozdravlja. Možda je ta snaga nekima od promatrača bila opipljiva.
Slika vrijedna pamćenja – utihla stisnuta svjetina u sobi uznemirena kad sa stropa odjednom počinju padati prašina i komadi žbuke a pred Isusa se na nosilima spušta uzeta osoba. Popeti se na krov kuće s bolesnikom i spustiti ga zvuči poput izvanredna podviga. Nije to, međutim, bilo tako teško kako se čini.
Jedno od najdirljivijih čudesnih iscjeljenja Isusa, bilo je ozdravljenje nepokretne osobe. Držeći propovijed u sobi, odjednom se počela dizati prašina, a pred Isus na nosilima spustiše mu oduzeta bolesnika. Nije to bilo neizvedivo ili teško kako se na prvi pogled činilo, jer sam način građenja nastambi bio je upravo prilagođen za takvo nešto. Zapitate li se, da li je postojala mogućnost da je oduzeta osoba bolovala od psihosomatske bolesti, tj. nije bila tjelesno oduzeta? No, mnogi su uvjereni da se dogodilo izlječenje. Kako protumačiti da za otpuštanje grijeha samo jedna osoba ima „vlast“, a to je sam Bog? Sumnja se da je takvo što jedino mogao izvesti čudotvorac ili bogohulnik.
Isus je sebe vidio kao proroka, izbavitelja židovskog naroda od rimskih vojnika, jedinog Sina Božjeg ili je bio potpuno izgubljen vjerujući u svoju nadnaravnu moć? U prvom stoljeću nije bilo nikakvo čudo da su postojali čarobnjaci ili čudotvorci, a niti karizmatici.
Najviše što je povrijedilo ljude, bilo je njihovo svjedočenje Isusovim čudima, koja su bila ništa drugo, nego simboli dubokog značenja. Židovi su bili svjesni kada je bilo tko postupao kao Bog ili je uistinu to ili je bio bogohulnik, luđak ili opsjednut.
U evanđeljima Isus je prikazan vrlo oprezno u pogledu izraza Mesija, no veliki broj kršćana današnjeg svijeta poznaju ga pod imenom Krist, što u prijevodu znači mesija.
„Pretvoriti vodu u vino“ znači obilje i darežljivost. Nigdje nije u potpunosti opisano kako je Isus izveo taj neobičan čin. Zašto? Jer taj postupak pokazuje koliko je bio uvjeren u vlastitu moć i uvjerenje od nemogućeg napraviti svemoguće. Vrhunac njegova naučavanja jedino su njegovi sljedbenici očekivali sa velikim uzbuđenjem a taj vrhunac bilo je oslobođenje izraelskog naroda od rimske vlasti.
Svjesno izazivajući smrt i iskupljenje svih grijeha budućim naraštajima, koji će upravo tim posljednjim činom doseći vrhunac svih čuda, koje će ujedno promijeniti cijeli svijet. Nakon smrti, dolazi uskrsnuće , čudo nad čudima, jer bez njega ne bi bilo ni kršćanstva!!!
Ne želim nikoga vrijeđati ili uvjeravati u bilo što, no sva Isusova čuda podsjećaju me na bajke ili priče za laku noć. Mnogi vjernici, nažalost, poistovjećuju se sa Isusovim sljedbenicima koji su bili uvjereni da čuda nisu proizvod ljudskog nerazumnog shvaćanja, ne upitavši se da li je njima samima očajnički bilo potrebno nešto, s čim će zaluđivati buduća pokoljenja uvjeravajući ih da je samo to Istina.
Tko vjeruje u Isusa, može očekivati uskrsnuće, a ostali ga neće dočekati i zauvijek će ostati zarobljeni u vječnoj vatri pakla!!!

Za bolju ilustraciju, u tekstu su korišteni materijali iz knjige Isusova čuda.

ISUSOVE "MORALNE" PORUKE

Za Novi zavjet tvrdi se da je pun „moralnih“ poruka Isusa i njegovih učenika koje bi svi kršćani trebali slijediti i prakticirati u osobnom životu. Međutim, kako običnom vjerniku koji živi pošteno i krotko objasniti da ga se poziva slijediti ovu Isusovu poruku: Kad se približi Betfagi i Betaniji, uz goru koja se zove Maslinska, posla dvojicu učenika govoreći: „Hajdete u selo pred vama. Čim uđete u nj, naći ćete privezano magare koje još nitko nije zajahao. Odriješite ga i dovedite. Upita li vas tko:“Zašto driješite?“, ovako recite: Gospodinu treba.“ (Luka 19, 29-31).
Dakle, ako vam treba prijevozno sredstvo, slobodno se poslužite tuđim, a ako netko slučajno upita: „Zašto mi kradeš Audi?“, možete mu odgovoriti: „Zato što u blizini nije bilo BMW-a!“ Povesti se za ovim biblijskim primjerom značiti će privođenje u policijsku postaju, gdje će vas zasigurno pitati odakle ideja da kradete tuđu imovinu? Vi, kao pravi kršćanin i vjernik lijepo odgovorite: „Dao mi ju je Isus osobno!“
Isto tako, ukoliko se u blizini neke monumentalne i nakaradne građevine u vašem kvartu koja se zove Crkva, nađe neki Konzum, Getro, Mercator ili slično, slobodno ga možete rasturiti i porazbijati sva stakla što većim komadima cigle i kamenja, jer je Isus učinio slično: „I načini bič od užeta te ih istjera sve iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: „Nosite to odavde, i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.“ (Ivan 2, 13-16).
Zanima me samo kako bi reagirali crkveni oci kada bi to isto napravili recimo u Mariji Bistrici ili na Trsatu, gdje je „trgovanje u kući Oca“ sasvim legalna stvar. Tamo ne treba razbijati, već kupiti što više kičastih vjerskih đinđuva, jer zakupci štandova plaćaju Crkvi korištenje njenog zemljišta. Ako nemate sreće, pa vas ponovno uhvati policijska patrola pri uništavanju trgovačkog centra, slobodno se možete obraniti kako slijedite Isusov nauk i ne dozvoljavate da se u blizini Crkve trguje, a posebno ne nedjeljom.
Idući primjeri zorno prikazuju kako Isus zamišlja onu: „Ljubi bližnjega svoga.“
„Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.“ (Matej 10, 37).
Znači, ukoliko želite živjeti po biblijskom nauku kao pravi kršćanin, obavezno se morate odreći oca, majke i vlastite djece, čime ćete zasigurno steći veliku milost ljubomornog Isusa koji oko vas ne trpi apsolutno nikoga osim sebe.

„Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi.“ (Matej 10, 35).
To će reći, ukoliko se prije svi u obitelji međusobno ne pobijete, možete očekivati da intervenira Isus i odvoji vas od, recimo svekrve, koju ionako ne podnosite, pa ćete iz zahvalnosti što ste izbavljeni iz njenih kandži još revnije slijediti Gospodina i njegovo učenje. Isto vrijedi ako ste sin ili kćer roditelja koji vas cijeli život neumorno tlače i živciraju ili ako ste roditelj i jedva čekate da se riješite nezahvalne i bezobrazne dječurlije.
Kada vas začuđeni susjedi, koji još nisu spoznali Bibliju, upitaju kako ste se mogli odreći cijele familije, lijepo im odgovorite da, za razliku od njih neupućenih, vi u potpunosti slijedite kršćanski nauk.
Vjerojatno najgnjusnija rečenica koju je „moralni autoritet“ izgovorio po pitanju obiteljskih odnosa je sadržana u slijedećem citatu: „Drugi mu od učenika reče: „Gospodine, dopusti mi da prije odem i pokopam svoga oca! Isus mu kaže: „Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve.“ (Matej 8, 21-22).
Eto, ako vam je, ne daj Bože, umro otac, svakako se na to nemojte obazirati nego nastavite čitati Sveto pismo i mudre Isusove izreke. Još bi bolje bilo staroga ostaviti da ga sahrani vaša pokojna baba, a vi krenite na neko hodočašće gdje ćete iznova upoznati svu dubinu Božje riječi ili na uvijek aktualan vjerski seminar koji će vas u potpunosti duhovno obnoviti.
Nakon što ste se odrekli preživjelih članova obitelji, a oca ostavili da se nepokopan raspada i čeka uskrsnuće, možete malo kroz Bibliju proanalizirati što vas čeka na financijskom planu.
„Kažem vam: svakomu koji ima još će se dati, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima.“ (Luka 19,26). U ovoj se izreci Isus ponaša kao hrvatski ministar financija, jer ako imate gomilu nekretnina, bijesan auto, debeli račun u banci i markiranu obleku budite uvjereni kako će vam Svevišnji dati još. Međutim, ako pošteno živite od bijedne plaće, Isus će se svojski potruditi da vam i to uzme, ako nikako drugačije onda metodom nebeskog harača. Ukoliko posjedujete neki mali vinograd za osobne potrebe, obavezno ga prepustite susjedu, jer bi u protivnom mogli ostati bez glave: „Doći će i pogubiti te vinogradare i dati vinograd drugima.“ (Luka 20, 16).
Isus se percipira kao „najmoralnija osoba u povijesti“, ali nakon samo ovih nekoliko biblijskih citata sva njegova silna moralnost u potpunosti pada u vodu. Žalosno je što, ukoliko zaista želite živjeti kao vjerni sljedbenik Isusovog nauka, morate postati lopov, razbijač, te se odreći vlastite obitelji. Ako se tako ne ponašate i ne smatrate naputke Isusa Krista pogodnim vodičem kroz vaš osobni život, možete očekivati sudbinu sadržanu u sljedećoj rečenici za koju stvarno nije potreban komentar: „A moje neprijatelje – one koje me ne htjedoše za kralja – dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima!“ (Luka 19, 27).

UPITNO POSTOJANJE ISUSA

Ortodoksna ideja tvrdi da je Isus jedini Sin Božji - Bog sam u ljudskom obličju - i da je stvoritelj nebrojenih milijuna bliještećih sunaca i svjetova koji se prostiru beskrajem univerzuma; da su sile prirode bile sluge njegovoj volji i da su se mijenjale na njegovu komandu - takva je bila ideja koju je odavno napustio svaki neovisni mislilac u svijetu - svaki mislilac koji se uzda u razum i iskustvo radije nego u puku vjeru - svaki čovjek znanosti koji integritet prirode stavlja iznad izazova drevnih religijskih bajki. Nije samo napuštena Isusova božanstvenost, nego nema povijesno relevantnih dokaza da je ta osoba postojala. Brojna literatura koja se time bavi, značajna po ozbiljnosti i dubini, i temeljita u svom istraživanju, raste u svim zemljama i širi uvjerenje da je Isus Krist sve teže dokaziv kao realan. Ovo pitanje je od iznimna značaja; kako za slobodne mislioce, tako i za kršćane. Kršćanstvo je bilo i još jest, snažno nazočan svjetski čimbenik. Stoljećima je apsorbiralo najbolje energije čovječanstva, kako za dobro tako i za zlo. Zaustavljalo je napredovanje civilizacije, kao što je i napravilo mučenike od najplemenitijih umova, a i danas je često neprijatelj znanosti, slobode, društvenog i ostalog razvitka, kao i istinskog ljudskog bratstva. Napredne sile čovječanstva su u stalnom konfliktu s tim bliskoistočnim abrahamskim praznovjerjem, i taj će se sukob nastaviti dok god istina i sloboda ne prevladaju. Pitanje: "Koje povijesne dokaze imamo za Isusa Krista Nazarećanina?" zalazi u sam korijen konflikta između razuma i religije; i o njegovom odgovoru ovisi, u određenom stupnju, odluka o tome, trebaju li religije ili humanost vladati svijetom. Je li biblijski Isus postojao ili nije, nema ama baš ništa s onime što nam Crkve govore, ili u što vjerujemo - radi se u potpunosti o pitanju dokaza. To je pitanje za znanost. Pitanje je - što kaže povijest? I to pitanje treba biti riješeno na sudištu povijesnog kriticizma. Ako će svijet nastaviti držati Isusa stvarnim likom, mora postojati dovoljno dokaza da se to vjerovanje opravda. Ako se dokazi za njegovo postojanje ne mogu naći, ako povijest presudi da njegovo ime nije napisano na njezinom pravorijeku, ako se nađe da je ta priča stvorena umjetno, poput priča o izmišljenim herojima, Isus Krist će morati zauzeti mjesto među ostalim mnoštvom polubogova čiji izmaštani životi i junačka djela čine ono što nazivamo svjetskim mitovima.

Na osnovu golema dojma koji je Isus Krist ostavio na svoje suvremenike, od neponovljivih čudesa do surove, nepravedne smrti do kasnijeg uskrsnuća, očekivali bismo masu materijala zapanjenih pisaca. U njegovu smrt upletene su sve značajnije osobe toga doba, od vrhovnog Sinedrija koji ga je mrzio, a u kojemu je Isus imao svog poklonika, do Heroda i Poncija Pilata, Ivana Krstitelja i mase naroda koju je liječio, propovijedao, prijetio, nahranio, zapanjio čudesima, neviđenim do tada! Oživio je troje mrtvih ljudi, a njegovi učenici su se potrudili da se taj glas proširi cijelim carstvom, opet sa čudesima Petra i Pavla i njihovim vezama s poznatim rabinom Gamalielom. Zar je moguće da baš nitko iz toga vremena nije napisao ama baš ništa o svom izravnom doživljaju sa svim tim ljudima?
Kao da čudesa o kojima pišu evanđelja nije dosta, Ivan dodaje na kraju svoga pisanja: "A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale." Dakle otpada apologetsko izvlačenje da s povjesničari nisu htjeli baviti "neuglednim i nezapaženim propovjednikom".
"Dokazi" za povijesnost Isusa, koje teolozi stalno ponavljaju, odnose se na mnogo kasnije postojanje kršćanstva kao židovske sekte, i ne tiču se povijesnog postojanja čovjeka Isusa ili njegovih najbližih suradnika. To što su postojali kršćani, nikako nije dokaz da je postojao i njihov slavni Bogočovjek. Postojali su i vjerovatelji u Zeusa, pa mu to ne daje nikakvu povijesnost. Pogubno po utemeljenje kršćanske religije u povijesti, par rečenica koje se stalno ponavljaju zapisano je desetljećima i stoljećima nakon navodne Isusove smrti, i radi se o namjernim krivotvorinama kršćanskih prepisivača. "Svjedoci" koje spominju teolozi, redom su rođeni poslije navodne Isusove smrti. Zar o toj najznačajnijoj osobi i najvažnijim događajima u povijesti čovječanstva presudnim za vječnu budućnost i spasenje čovjeka, Bogu samome, znamo samo preko rekla – kazala? Zar je moguće da je priča o Isusu nastala na osnovu alegorija i prepričavanja, a ako je postojao čovjek od kojega je sve poteklo, bio je tako beznačajan da o njemu ne znamo ništa pouzdano, pa se niti ne može držati povijesnom osobom?

ZNANOST I BIBLIJA