ISUSOVA ČUDA

Razvoj kršćanstva, kroz proučavanje Svetoga pisma, zapise znanstvenika, arheologa ili osoba koje stoljećima pokušavaju protumačiti i približiti istinu, pun je kontradiktornosti te neodgovorenih pitanja. Tko je Isus? Da li su njegova „čuda“ stvarna ili su samo prikaze? Kakva je uloga Esena i svitaka s Mrtvog mora? Osobno ne mogu prihvatiti ništa što nije potkrijepljeno argumentima, ali isto tako nikome ne želim nametati svoje mišljenje, jer svatko od nas ima pravo vjerovati u što želi...

Na području Kumrana (zapadna obala Mrtvog mora) pronađeni su stari rukopisi na kožnim svitcima. U pećinama Kumrana bila je smještena biblioteka sekte Esena, koji su se odvojili od hebrejskog centra, smatrajući ga nedovoljno revnosnim u izvršavanju učenja Tore. Spisi su bili sakriveni u pećinama, vjerojatno u strahu od Rimljana, koji su 70.n.Kr. godine uništili židovski hram u Jeruzalemu. Pronađeni su tako starozavjetni spisi (čitava Knjiga proroka Izaije, te manji ili veći dijelovi ostalih knjiga) i posebna esenska literatura. Identičnost tih starozavjetnih tekstova s do tada poznatim prijepisima pokazala je kako su prepisivači svoj posao obavljali nadasve minuciozno, te je time onima koji su smatrali kako su biblijski tekstovi kroz godine mijenjani, izbijen taj argument iz ruke. Naime, poveznice Isusa s “učiteljem pravde” koji se spominje u tekstovima pale su u vodu s arheološkim istraživanjima koja su dokazala kako nijedan spis (osim prijepisa starozavjetne Knjige proroka Danijela) ne potječe iz Isusova vremena, budući je posljednji nastao na prijelazu iz stare u novu eru. Znanstvenici stoga smatraju kako je “učitelj pravde” potomak svećeničke loze koju su Židovi svrgnuli 153. god.pr.Kr. Tada se je, naime, Jonatan proglasio velikim svećenikom i protjerao zakonitoga velikog svećenika Oniju III, iako na velikosvećeničku službu i čast imaju pravo samo potomci Sadokovi. Esenski “učitelj pravde” je jedan od tih potomaka koji je oko 100. god.pr.Kr. okupio oko sebe zajednicu nezadovoljnika židovskim opsluživanjem Zakona – Esene. Dapače, esenski spisi pokazuju kako su evanđelja duboko ukorijenjena u židovsku sredinu i misaono ozračje Isusova vremena, što su ranije mnogi osporavali povezujući evanđelja više s perzijskim, grčkim i gnostičkim utjecajem (tako su npr. kontrast svjetla i tame iz Ivanova evanđelja povezivali s iranskim dualizmom, no sada znamo da je ta slika prisutna i u pretkršćanskom židovstvu). Očito je pak s druge strane kako Eseni ne bi bili baš zadovoljni s Isusom koji se družio s carinicima i grešnicima, umjesto da ih prezire. Osim toga, razvidno je kako Eseni propagiraju strogo pridržavanje židovskog zakona, zbog čega je Isus i dolazio u najveći konflikt s židovskom elitom. Opis kršćanske zajednice kakav nalazimo u Novom zavjetu nema zajedničkih osobina s esenskom zajednicom, no očito je i kako su Eseni nastali ranije od kršćana (npr. u kumranskoj zbirci su neki tekstovi pisani feničkim pismom, kojim su Židovi pisali do 3. st.pr.Kr., a Eseni sami za sebe kažu da su nastali u vremenu oko 200. god.pr.Kr.). Osnovni pojmovi kršćanske zajednice, kao što su uskrsnuće, otkupljenje, opraštanje grijeha i sl., se kod Esena ne spominju. Kao predmet spekulacije ostaje okolnost da li je Isus ikada dolazio u doticaj s nekim od Esenima, no činjenica da oni nisu imali utjecaja na njegov nauk, osim možda u smislu odbacivanja takvih stavova, je prilično jasna.
Židovi prvoga stoljeća na prvi su pogled imali vjersku slobodu – još su uvijek bile dopuštene važne židovske svetkovine, a na Pashu su se tisuće ljudi i dalje spuštale u hram u Jeruzalemu. Postojali su i Rabini, i Sveto pismo, i vjerski propisi, ali židovski narod je morao hodati po oštrici noža. Svaki pokušaj da se vjerski nazori pretoče u društvenu promjenu ili politički protest, svaka tvrdnja da Rimsko Carstvo ne poštuje pravdu ili pravednost, svaki šapat neslaganja – zatiran je grubom silom.
Takva sredina obilježena napetošću ugnjetavanjem morala je snažno utjecati na Isusov život i smrt. Nad njim se nadvijala sjena Carstva, od okolnosti njegova rođenja, - u staji u gradu Betlehemu, kamo su njegovi roditelji doputovali radi rimskoga popisa pučanstva – do načina njegova smaknuća – na križ su ga na rimski način pribili rimski vojnici. U međuvremenu je njegova služba poučavanja i ozdravljanja bila prožeta aluzijama na ropstvo i ugnjetavanje, carske poreze i novac, zahtjeve okupatorskih snaga. A način na koji su ga primali njegovi sunarodnjaci Židovi bio je pod jakim utjecajem njihovih nada i očekivanja da će spasitelj doći da zbaci Rimljane.
Rimsko je Carstvo zapravo za nekoliko stoljeća nadživjelo Isusovu zemaljsku službu i počelo bitno utjecati – kao progonitelj, a potom kao promicatelj – u preobrazbi Isusova pokreta iz majušnoga židovskoga kulta u vjeru rasprostranjenu širom svijeta.
Iz ovog dijela zapisa vidljivo je, da je Rimsko Carstvo bilo najveći zakon onoga vremena, te da nije bilo moguće suprotstavljati im se na bilo koji način, jer svatko tko bi samo pokušao promijeniti njihove zakone, bio je zaustavljen na najokrutniji način – smrću. Zbog toga ne vidim mogućnost „zamolbe“ tj. isprike kojom bi se bilo tko mogao izvući bez kazne, odugovlačeći njihovo provođenje.
No simbolična snaga čuda u Nainu Isusov je čin učinila izrazito političkim – bio je to očajnički opasan postupak u jednoj okupiranoj zemlji. I najbolja vremena očekivani životni vijek proroka tijekom židovske povijesti bio je kratak. Iako su im neki Židovi očito odobravali, mnogi su ih i prezirali. Naposljetku, prorokova je zadaća i bila žigosati grijeh i nedostatak vjere. Ne iznenađuje stoga da su mnogi proroci u prošlosti bili kamenovani do smrti.
Izvještaj u Lukinu evanđelju bilježi da su Isusa, nakon što je ozdravio udovičina sina, pohodili izaslanici Ivana Krstitelja. Poruka koju je Isus poslao Ivanu glasila je: „Slijepi pogledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje.“
Tko je bio Isus? Čovjek nadnaravnih sposobnosti ili čovjek prorok ili neko čudo? Moguće je da je bio prorok, no ne i jedan jedini koji je imao „nadnaravnu moć“ ozdravljenja bolesnih. Da li je slijepima povratio vid, hromima omogućio da prohodaju, gubavcima skinuo kraste i dao im čistoću, gluhima vratio sluh, mrtve oživio, a sve uz Božju pomoć, molitvama, čistim i bezgriješnim riječima, postupcima ili čarobnim štapićem? Vrlo neobično, nikada kasnije to nikome nije uspjelo.
Pejzaž povijesti kršćana pun je brežuljaka i brda: kaže se da je na gori Tabor Isus pred svojim učenicima – obasjan nebeskim sjajem – doživio preobraženje. Maslinska gora bila je mjesto Isusova ulaska u Jeruzalem kao i mjesto s kojega je prema navodima uzašao na nebo; a Getsemanski vrt bio je mjesto gdje je bio izdan, što je pokrenulo dramatična zbivanja njegovih posljednjih dana na zemlji. Pridodamo li mjesto na kojemu je Isus izgovorio Propovijed na gori i visoku planinu na kojoj je, kako čitamo, Sotona kušao Isusa, ukazuje se jasan obrazac.
„Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati.: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!“ (Matej 5, 1-5)
Što je preobraženje? Isus kaže: Blago siromasima duhom...“ – dakle imat ćete duhovnost Kraljevstva nebeskog, a to što nećete imati ništa drugo i nije toliko važno. „Blago ožalošćenima, oni će se utješiti!“ Nije bitno koliko će to trajati, možete se tješiti godinama..., „Blago krotkima...“ – Neka vas za života vrijeđaju, tuku i gaze... Trpite i ne suprotstavljajte se, jer dobro je osjetiti bol i poniženje...
U Novome zavjetu Isus vodi sa sobom Petra, Jakova i Ivana na „goru visoku“ i pred njima se preobražava. Odjeća mu postaje blistavo bijela – dramatičan nagovještaj nebeskoga svjetla i moćne objave Isusova identiteta. No nakon svojega krštenja, Isus bježi na drugu visoku goru da bi ga kušao đavao i da bi otkrio narav svojega poslovanja. U Jeruzalem ulazi preko Maslinske gore, biva izdan na obroncima Getsemanija, a kaže se u (Lukinu evanđelju i u Djelima apostolskim) da se za svoje uzašće vraća na Maslinsku goru.
Ako ste u bilo što uvjereni, i posjedujete čvrste argumente, zašto bi vam bio potreban svjedok da to i dokažete? Isus je poveo apostole koji će mu biti potrebni , da mogu potvrditi njegovo preobraženje. Zašto? Da bi uvjerio da je uistinu to i doživio? Da daljnji naraštaji spoznaju važnost preobraženja? Što time želi dokazati? Možda ne vjeruje samom sebi ili nije siguran u svoje moći? Krštenje, što se njime dobiva ili dokazuje i da li se postaje neko drugo nadmoćno biće? Očišćen od svih grijeha? Nemoguće, i nije mu potrebno, jer Isus je začet tj. rođen bezgrešno?
„Kaže mu žena: „Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati!“ A Isus joj reče: „Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! Kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu i duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju. (Ivan 4, 19-24).
Neznanje, neukost, zatupljenost „vjernika“ koji ni sami nisu svjesni da dolazi vrijeme uživanja, bezbrižnosti – Raj! Što je ili gdje je Raj? Oaze, prekrasna cvjetna polja, ljubav, mir, suncem obasjani pejzaži samo za odabrane i sljedbenike Isusa i štovatelje Boga. Ostali nevjernici neka se pate i žive u neizvjesnosti, siromaštvu, boli... Gdje je tu pravda i tko nam određuje kako ćemo živjeti i imamo li uopće pravo na život? Ili u što ili u koga ćemo vjerovati ili ne vjerovati?
Hranjenje pet tisuća ljudi oduvijek je bilo jedno od najupečatljivijih biblijskih čuda. Premda možda nije nimalo tako dramatične i korjenite posljedice kao uskrsavanje od mrtvih, taj naizgled praktično dogovor na tjelesne potrebe mnoštva ljudi i opis kako je Isus učinio to čudo čini ga predivnom pričom.
Kako je moguće nahraniti pet tisuća ljudi sa pet kruhova i dvije ribe? Nije li to stvarno čudnovato? Dolazim do spoznaje da čovjek mora posjedovati vrlo veliku moć, da bi to izveo. S tim količinama hrane, jedino bi bilo moguće nahraniti najviše troje ljudi, no pitanje je da li bi i oni ostali gladni. Tko u to vjeruje, neka i dokaže! Više se slažem sa tezom, da je Isus svojim riječima prisutne doveo do vjerskog zanosa i tako potisnuo njihovu potrebu za hranom. A drugi način bi bila dobroćudnost prisutnih, koji su sa sobom ponijeli ponešto hrane, koliko su imali, te je međusobno podijelili.
Židovi, u prvom stoljeću, očekivali su dolazak moćnog vojskovođe, koji će ih spasiti od rimske okupacije. Nisu očekivali čudotvorca, koji će svojim čudima obmanjivati mase, jer od čuda se ne živi. Njegovim postupkom hranjenja, ne može se doći do zaključka da je Isus novi Mojsije, koji je Egipćane oslobodio od rimskih porobljivača, jer taj zadatak bio bi vrlo težak za bilo koga, a ne za običnog čudotvorca kao što je bio Isus.
Neposredno nakon što je nahranio pet tisuća ljudi evanđelja govore da je Isus natjerao učenike da uđu u lađu i upute se kući u Betsaidu, a sam je ostao u osami moliti na gori. Povratak kući učenicima se nije pokazao lakim putovanjem kakva su se bili nadali.
Galilejsko more – podložno iznenadnim promjenama temperature i kratkotrajnim žestokim olujama – iz mirna jezera pretvorilo se u uskovitlano more. Učenici su se našli uhvaćeni usred oluje, nastojeći održati lađu na površini i dokopati se sigurnosti obale.
Evanđelja navode da su učenici bili krajnje zaprepašteni onim što su vidjeli. Takva reakcija nimalo ne iznenađuje. Isusov lik koji mirno hoda po pobješnjelu moru toliko je upečatljiv da je postao općim mjestom religiozne umjetnosti. Isusov hod po moru možda je najčuvenije od svih čuda.
Istina ili praznovjerje? Viđeno ili neviđeno čudo? Čovjek hoda po sredini Galilejskog mora. Sila, snaga ili moć? Koliko je hrabrosti ili moći bilo u Isusu, da je uspio savladati veliku vodenu silu, a njegovi učenici jedva su se izborili za vlastiti život, suočivši se sa podivljalom prirodom.
Kako se glas o Isusovim izvanrednim izlječenjima širio, sve je više i više ljudi nagrnulo kako bi ga slušalo; dovodili su mu svoje najdraže koji su bili bolesni i na samrti. Iako bi se Isus redovito povlačio u osamu i na molitvu, mnogo su ga vremena opsjedali očajnici nastojeći se uhvatiti za svaku njegovu riječ. Kako bilježe evanđelja, upravo se jednoga takvoga dana dogodilo jedno od njegovih najdirljivijih čudesnih iscjeljenja.
Luka opisujući prizor, dodaje kao je Isusa snaga Gospodinova gonila da ozdravlja. Možda je ta snaga nekima od promatrača bila opipljiva.
Slika vrijedna pamćenja – utihla stisnuta svjetina u sobi uznemirena kad sa stropa odjednom počinju padati prašina i komadi žbuke a pred Isusa se na nosilima spušta uzeta osoba. Popeti se na krov kuće s bolesnikom i spustiti ga zvuči poput izvanredna podviga. Nije to, međutim, bilo tako teško kako se čini.
Jedno od najdirljivijih čudesnih iscjeljenja Isusa, bilo je ozdravljenje nepokretne osobe. Držeći propovijed u sobi, odjednom se počela dizati prašina, a pred Isus na nosilima spustiše mu oduzeta bolesnika. Nije to bilo neizvedivo ili teško kako se na prvi pogled činilo, jer sam način građenja nastambi bio je upravo prilagođen za takvo nešto. Zapitate li se, da li je postojala mogućnost da je oduzeta osoba bolovala od psihosomatske bolesti, tj. nije bila tjelesno oduzeta? No, mnogi su uvjereni da se dogodilo izlječenje. Kako protumačiti da za otpuštanje grijeha samo jedna osoba ima „vlast“, a to je sam Bog? Sumnja se da je takvo što jedino mogao izvesti čudotvorac ili bogohulnik.
Isus je sebe vidio kao proroka, izbavitelja židovskog naroda od rimskih vojnika, jedinog Sina Božjeg ili je bio potpuno izgubljen vjerujući u svoju nadnaravnu moć? U prvom stoljeću nije bilo nikakvo čudo da su postojali čarobnjaci ili čudotvorci, a niti karizmatici.
Najviše što je povrijedilo ljude, bilo je njihovo svjedočenje Isusovim čudima, koja su bila ništa drugo, nego simboli dubokog značenja. Židovi su bili svjesni kada je bilo tko postupao kao Bog ili je uistinu to ili je bio bogohulnik, luđak ili opsjednut.
U evanđeljima Isus je prikazan vrlo oprezno u pogledu izraza Mesija, no veliki broj kršćana današnjeg svijeta poznaju ga pod imenom Krist, što u prijevodu znači mesija.
„Pretvoriti vodu u vino“ znači obilje i darežljivost. Nigdje nije u potpunosti opisano kako je Isus izveo taj neobičan čin. Zašto? Jer taj postupak pokazuje koliko je bio uvjeren u vlastitu moć i uvjerenje od nemogućeg napraviti svemoguće. Vrhunac njegova naučavanja jedino su njegovi sljedbenici očekivali sa velikim uzbuđenjem a taj vrhunac bilo je oslobođenje izraelskog naroda od rimske vlasti.
Svjesno izazivajući smrt i iskupljenje svih grijeha budućim naraštajima, koji će upravo tim posljednjim činom doseći vrhunac svih čuda, koje će ujedno promijeniti cijeli svijet. Nakon smrti, dolazi uskrsnuće , čudo nad čudima, jer bez njega ne bi bilo ni kršćanstva!!!
Ne želim nikoga vrijeđati ili uvjeravati u bilo što, no sva Isusova čuda podsjećaju me na bajke ili priče za laku noć. Mnogi vjernici, nažalost, poistovjećuju se sa Isusovim sljedbenicima koji su bili uvjereni da čuda nisu proizvod ljudskog nerazumnog shvaćanja, ne upitavši se da li je njima samima očajnički bilo potrebno nešto, s čim će zaluđivati buduća pokoljenja uvjeravajući ih da je samo to Istina.
Tko vjeruje u Isusa, može očekivati uskrsnuće, a ostali ga neće dočekati i zauvijek će ostati zarobljeni u vječnoj vatri pakla!!!

Za bolju ilustraciju, u tekstu su korišteni materijali iz knjige Isusova čuda.