ISUSOVO UTEMELJENJE

Po evanđeljima, čovjek iz Nazareta nikada se u praksi nije poslužio riječju „crkva“. Nema niti jedne Isusove riječi upućene javnosti koja bi programatski pozivala na neko općinstvo izabranih ili na utemeljenje ikakve Crkve. Biblijska je znanost u toj točki posve suglasna: Isus nikada nije naviještao neku Crkvu, pa ni sama sebe, nego kraljevstvo Božje. Određen sviješću da živi u doba kraja vremena, Isus želi naviještati to kraljevstvo koje uskoro ima doći, njegovu vladavinu, i to s pogledom na čovjekovo spasenje. Zahtijeva ne jednostavno izvanjsko pridržavanje zapovijedi Božjih, nego njihovo ispunjavanje u zalaganju za bližnjega, koje u danu slučaju može ići do nesebične službe bez ikakva poretka po rangu, sve do praštanja a bez ikakva uzdarja, sve do opraštanja bez granica. Ukratko dobrohotna ljubav, koja uključuje i protivnika, dapače neprijatelja. Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu po mjeri sebeljublja („kao samoga sebe“), kako se to zahtijeva već u hebrejskoj Bibliji.
Tako je Isus, moćni navjestitelj Riječi, istodobno i karizmatični iscjelitelj tijela i duše, sazvao širok krajvremenski skupni pokret, a dvanaestorica s Petrom njemu su znak za novoustrojstveni puni broj Izraelovih plemena. Na užas pobožnjaka i pravovjernika on u to kraljevstvo poziva i ljude drugačije vjere (Samaritanac), politički ozloglašene (carinik), moralne prijestupnike (brakolomac) i seksualno iskorištavane (prostitutka). U usporedbi s ljubavlju prema bližnjemu njemu su određeni zakonski propisi, prvenstveno propisi glede jela, čišćenja i sabata, drugorazredni: sabat i zapovijedi tu su radi čovjeka.
Isus – čovjek proročke izazovnosti, koji je bjelodano kritičan prema Hramu, koji se čak iskazuje borbenošću protiv trgovine koja tu vlada. Premda nije nikakav politički revolucionar, on uskoro svojim riječima i djelima dospijeva u smrtonosni sukob s političko-religioznim poretkom. Da, taj mladi tridesetogodišnjak, bez neke osobite službe i posebna naslova, svojim riječima i ozdravljenjima po mišljenju mnogih nadilazi zahtjeve kakva pukog rabbija ili proroka, tako da u njemu vide Mesiju.

Ali tijekom tog svog začudno kratkotrajna djelovanja – u najboljem slučaju posrijedi su tri godine, ili možda samo nekoliko mjeseci – on nije kanio utemeljiti nikakvu izdvojenu zajednicu s ispovijedanjem vlastite vjere, s vlastitim bogoslužjem, a koja bi se razlikovala od Izraela, nije kanio prizvati u život nikakvu organizaciju s vlastitim pravilima i službama, navlastito ne kakvu velebnu religioznu zgradu. Ne, prema svim svjedocima Isus za svoga života nije utemeljio nikakvu Crkvu.

Ipak tu valja smjesta pridometnuti: odmah nakon Isusove smrti nastaje Crkva, u smislu vjerske zajednice različite od Izraela. Zbiva se to pod dojmom iskustva uskrsnuća i Duha. Zapisano je: na temelju određenih karizmatičnih iskustava („prikaze“, viđenja, osluhnuća) i određenih uzoraka tumačenja hebrejske Biblije (progonjeni prorok, Božji sluga – patnik) ti Židovi, Isusovi pristaše i sljedbenici, dolaze do uvjerenja: Taj koga su i sami izdali, taj koga su protivnici izružili i izgrdili, koga je napustio Bog i koga su napustili ljudi te je na križnim vješalima preminuo uz glasne krikove, nije ostao u stanju smrti. Pa su povjerovali: od Boga je probuđen na vječni život, uzvišen je u Božju krasotu. Posve u skladu sa slikom iz Psalma 110 „Gospodin ti je zdesna“, Bog ga je učinio i Gospodinom i Kristom“ (usp. Dj. 2,22-36), „postavljen [je] Sinom Božjim, u snazi, po duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih“ (Rim 1,3 i d.).
Evo dakle tog odgovora na naše pitanje: Crkva, sve ako ne i utemeljena po Isusu, nastaje pozivanjem na njega, raspetoga a živa, čime je za vjernika već svanulo kraljevstvo Božje. Ostaje Isusov pokret usmjeren krajem vremena: podloga mu isprva nije njegov vlastiti kult, vlastita konstitucija, vlastita organizacija s određenim službama. Podloga mu je jednostavno vjerničko priznavanje toga Isusa kao Mesije, Krista, kako se to onda potvrđuje krštenjem u njegovo ime te svečanom gozbom njemu u spomen. Tako se eto već u početku oblikuje Crkva.


Iz knjige:
Hans Küng – Katolička crkva (Kratka povijest)